♥ Divanhana ♥

ISLAMSKI BLOG. BUJRUM!

03.08.2015.

Prvo vazi sebi, pa onda drugima!

Piše: dr. Selman el-Avde Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić Prijatelj mu je šapnuo na uho da ga je sanjao i da mu je, nakon toga, znalac u tumačenju snova rekao da to zapravo znači da će on umrijeti za nekoliko godina.. On je, zbunjen onim što je čuo, izvjesno vrijeme razmišljao, a zatim se pribrao i sâm sebi rekao: ”Možda je onaj koji tvrdi da me je sanjao neiskren, a... Prijatelj mu je šapnuo na uho da ga je sanjao i da mu je, nakon toga, znalac u tumačenju snova rekao da to zapravo znači da će on umrijeti za nekoliko godina.. On je, zbunjen onim što je čuo, izvjesno vrijeme razmišljao, a zatim se pribrao i sâm sebi rekao: ”Možda je onaj koji tvrdi da me je sanjao neiskren, a ako je iskren, možda mu je tumač pogrešno protumačio san.” I bio je u pravu! Nevidljivo (gajb) ne zna niko osim Allah, kao što dolazi u ajetu:”Čovjek ne zna šta će sutra zaraditi i ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti; Allah, uistinu, sva zna i o svemu je obaviješten.” (Lukman, 34.) San može imati mnogostruka značenja i zbog toga mnogi ljudi prave greške i zbrku u tumačenju snova. A što se pak tiče spominjanja i prisjećanja smrti, to bi trebalo da bude poticaj na rad, na pokajanje, na požurivanje sa dobrim djelima, na pokornost Allahu i iskorištavanje preostalih trenutaka života u dobru prije nego insan ode sa ovoga svijeta. Smrt je činjenica i izvjesnost koja isključuje svaki vid rasprave. Međutim, nevjerovatno je koliko ljude, u pogledu te činjenice, zavara duga nada, kao što je rekao Hasan Basri: ”Nisam vidio većeg ubjeđenja, a da više liči na sumnju od smrti.” Kada čovjek čuje da je neko umro od srčane bolesti, odmah sâm sebi kaže: ”Hvala Allahu, moje srce je potpuno zdravo!” Nekome opet uzrok smrti bude utapanje u vodi, a onaj ko je za to čuo kaže: ”Ja uopće ne znam plivati i neću se ni truditi da to naučim, tako da mi sa te strane ne prijeti opasnost.” Treći umre od dijabetesa, a ovaj požuri da sebe obraduje i utješi: ”Hvala Allahu, još uvijek nisam član kluba dijabetičara.” Zar ne znaš, ti koji sâm sebe obmanjuješ, da su svi ti ljudi nekada bili zdravi, snažni i puni života i da se nisu nadali da ih smrt vreba u zasjedi i da će im doći odakle su najmanje očekivali?! Ukoliko bih otkrio da mi je od života ostalo još deset ili dvadeset godina, šta bih trebao da činim? Zar je razlika između deset i dvadeset godina toliko velika i zar je vrijeme do te mjere kod mene jeftino i beznačajno? Postoje li kod mene istinske težnje za životnim ostvarenjima koja se konstantno povećavaju, ili su to samo pusti snovi i sanjarenja koja se rasprše poput vjetra?! Imam li neki cilj zbog kojeg se vrijedi truditi ili je krajnji domet mojih nastojanja puka želja da živim, a da ne umrem, ili pak očekujem da će se stvari promijeniti Allahovom odredbom, da će na taj način zulumćarima doći kraj i da će obespravljeni ostvariti svoja prava. Ili pak želim ostati živ samo zbog svoje djece, ali šta ja to zapravo njima imam i mogu sada ponuditi? Sâm sebe obmanjujem kako sam ja taj koji uveliko učestvuje u promjeni karte svijeta i utječe na događaje, a zapravo bježim od suočavanja sa stvarnošću, u budućnost. No, budućnost i nije baš tako daleko od sadašnjosti, ona je poput sjene koja ide ispred mene onda kada je sunce iza mene. Rekao je Zubejd Ilyamἶ: ”Riječi Abdullaha ibn Mes'uda: ‘Čija se djela razlikuju od riječi, on se sam sebi ruga', ušutile su me čitavih dvadeset godina.” Pa, šta je onda sa nama koji se sami sebi, i dan i noć, rugamo, jer su nam djela u koliziji sa riječima?! Zašto, barem ponekad, vaz koji smo pripremili drugima, ne održimo sami sebi? Pjesnik je lijepo kazao: O čovječe, koji druge podučavaš zašto samog sebe zaboravljaš? Drugima opisuješ lijek i način liječenja od bolesti, zar ne vidiš da će ta bolest tebe prvog pojesti?! O ti koji drugima vaziš, znaj da sumnjiv postaješ jer, prigovaraš ljudima zbog mahana koje sâm posjeduješ Drugima stalno vaziš i lekcije držiš a, života mi, upropaštavajuća djela činiš! Šibaš ljude žestokim prijetnjama, a možda oni imaju ispriku, a ti nemaš. Ti pedeset godina posjećuješ naučne halke i kružoke, poistovjećuju te sa dobrim ljudima, o tebi imaju lijepo mišljenje, neki te čak uzimaju kao dokaz između njih i Allaha, toliko povjerenja u tebe imaju, a ti se nisi uzdigao osim da padneš, niti se približavaš, osim da se još više udaljiš, ne činiš dobro osim radi ličnog šićara i ne učiš osim da ti se neznanje poveća. Kada bi se od tebe tražilo da se sjetiš samo jednog dobrog djela koje si učinio iskreno u ime Allaha, vjerovatno se ne bi usudio spomenuti nijedno svoje dobro djelo, jer: “Allah prima samo od onih koji su dobri (bogobojazni)”. (El-Ma'ida, 27.) Nema sumnje da je tevhid (vjerovanje u Allaha) najveća dragocjenost koju posjeduješ i zbog koje se možeš radovati, zatim veličanje Allaha u samoći i traženje oprosta za grijehe, kao i dobročinstvo koje si nekome učinio najobičnijom riječju ili djelom, a koje je primljeno kod Allaha. Stoga, činimo ono što nam se naređuje ajetom: ”O vjernici, molitvu obavljajte i Gospodaru svome se klanjajte, i dobra djela činite da biste postigli ono što želite.” (El-Hadždž, 77.) saff.ba

03.08.2015.

Poučna priča: Kako je Esma odgojila sina Abullaha

Petogodišnji Abdullah stajao je na sred ulice, poput ratnika, spreman na bilo koji izazov. Dječaku od pet godina, prišao je čovjek koji je bio izrazito visok i krupan. Omer, r.a., kad je kleknuo na koljena, pogledi su im se sreli, stavio je Omer, r.a., ruke na Abdullahova ramena i upitao: “Zašto nisi pobjegao sa svojim prijateljima?“ Abdullah mu odgovori: “Vladaru pravovjernih, nisam ništa skrivio pa da moram bježati, a put je širok, ima mjesta za svakoga da prođe.“ Omer, r.a., se nasmija i ponovo upita: “A kako se zoveš sine?“ Abdullah reče: “Ja sam Abdullah ibn Zubejr.“ Omer se trznu pa ponovo upita: “Abdullah sin Zubejrov, je li Zubejr ibn Avvama?“ Kad je Abdullah odgovorio potvrdno, Omer, r.a., reče: “SubhanAllah, potomstvo se nastavlja, izgleda.“ Zašto je Omer, r.a., rekao: “Potomstvo se izgleda nastavlja?“ Da bi saznali odgovor na Omerovo pitanje, moramo se vratiti 25 godina unazad, kada je Abdullahova majka Esma bint Ebi Bekr, r.a., (Ebu Bekrova kčerka), imala samo 10 godina. Esma, r.a., pripovijeda: "Kada je Allahov Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, htio da učini hidžru u Medinu pomagala sam mu u pripremi za put, te spremila jelo za put. Nismo mogli naći ništa čime bismo vezali bošcu s hranom i mješinu s vodom, pa sam rekla svome ocu: "Ne mogu naci ništa osim svog pojasa." On reče: "Pocijepaj ga popola, pa jednim dijelom sveži bošcu (s hranom) a drugim mješinu." Esma, takoder, pripovijeda: "Allahov Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, i Ebu Bekr su bili izašli iz kuće, kada nam je došla grupa Kurejšija, među kojima je bio Ebu Džehl ibn Hišam. Zaustavili su se pred našom kućom, pa sam izašla pred njih. Upitaše me: "Gdje ti je otac, kćeri Ebu Bekrova?" Odgovorila sam kratko: ”Izašao je." Tada je Ebu Džehl digao svoju ruku i ošamario me tako jako, da mi je minđuša otpala i potekla mi je krv iz nosa. Esma, r.a., stajala je ispred čovjeka, kojeg su se bojali svi u Mekki, stajala je ispred njega, gledala ga je sa sažaljenjem, dok joj je curila krv iz nosa, gledajući ga u oči, hrabro je kazala: ”Tako znači, ne smiješ da udariš muškarce, pa si došao da se osvetiš na ženama.” Da, to je bila Esma, r.a., Abdullahova majka, kad je imala samo 10 godina. Nakon tačno 100 godina, subhanAllah, kad je Esma imala 110 godina, još jednom je pokazala da je izuzetno hrabra i odvažna. Dakle, prije 100 godina, najvećeg nasilnika Ebu Džehla, ponizila je u Mekki a sad je došlo vrijeme, da još jednom nasilniku kaže istinu i ono što zaslužuje, poruku mu je poslala preko sablje svoga sina Abdullaha. Naime, kad je Hadždžadž ibn Jusuf, opkolio Abdullaha ibn Zubejra, r.a. u mekanskom Haremu, Abdullah je ušao kod svoje majke da se posavjetuje. Abdullah joj reče: ”O majko, ljudi su me ostavili i odvojili se od mene – osim malog broja ljudi. A i ova mala skupina, koliko god se borila, neće izdržati više od jednog sahata ili dva. A izlasanici mi obećavaju da će mi dati šta god hoću od dunjaluka, samo da odložim oružje. Pa šta ti misliš o tome? Ona mu reče: ”Allah, Allah. O moj sine, ako misliš da si na istini i da pozivaš u Istinu, strpi se i bori, i nemoj pognuti svoj vrat pred dječacima iz Benu-Umejje – pa da se igraju s tobom. A ako si tim sukobom htio ovodunjalučke interese – teško tebi! Upropastio si sebe i svoje saveznike. A ako kažeš: 'Ja sam bio na Istini, a pošto su moji prijatelji posustali, moja namjera je oslabila', to nije posao slobodnih osoba, ni onog ko u sebi ima dobra. Ma koliko živio na ovom svijetu, smrt je bolja od onoga što te očekuje. O Zubejre, tako mi Allaha, udarac sabljom i dostojanstvena smrt draži su mi od udarca bičem u stanju poniženja!” - O majko – Zubejr reče – bojim se da se na meni ne budu iživljavali stanovnici Šama i da me ne objese. Njegova majka doda: ”O dijete moje, zaklanoj ovci ne smeta zguljivanje kože. Zato budi postojan na Istini i osloni se na Allaha.” On poljubi njenu glavu i reče: ”Tako mi Allaha, ovo je moje mišljenje i ono što sam radio i čime sam pozivao Allahu! Tako mi Allaha, na ustanak me nije navelo ništa drugo do mržnja radi Allaha te strah da se ne bi poigravalo sa Allahovim zabranama i svetostima! Želio sam da čujem tvoje mišljenje koje će mi povećati snagu i prosuđivanje.” Majka mu reče: ”Tako mi Allaha, nadam se, da ćeš mi biti lijepa utjeha. Ako odeš prije mene, nadat ću se nagradi zbog tebe; a ako postigneš šehadet, radovat ću se zbog toga. Izađi i suoči sa onim što te očekuje.” On je uze za ruku iz želje da je poljubi, a ona mu reče: ”Idi po svome uvidu! Primakni se o sinčiću da se oprostim s tobom. I ona ga zagrli i poljubi, a njena ruka se spusti na pancir njegov i ona tada reče: - Ovo nije odjeća onoga koji želi ono što ti želiš. - Ja sam ga obukao – odgovori Abdullah – kako bih te odobrovoljio. Majka mu reče: ”To me nije odobrovoljilo, skine pancire, možda lakše postigneš šehadet (pogibiju), obuci duge hlače, jer ako pogineš, da ti se ne bi ukazalo stidno mjesto.” Tada on skinu pancir i obuče svoju košulju i džubu i izađe u boj. Nakon borbe prsa u prsa, plemenita duša, otišla je svom Gospodaru a nasilnici su se radovali njegovom ubistvu. Ovo je bila Esma, kćerka Ebu Bekrova, žena Zubejrova i majka Abdullahova, porodično, svi su bili izuzetno hrabri, odvažni. Svoj život posvetili su Allahu i Njegovom Poslaniku, s.a.v.s. Ovako je Esma, r.a., odgojila Abdullaha, nije se nikad nikog bojao osim Allaha Uzvišenog. Esma, r.a., kao iskusna majka, kao da je poslala jasnu poruku muslimanskim majkama: ”Nemojte od svoje djece praviti invalide, mekušce i kukavice, podučite ih svemu što može da koristi islamu i muslimanima, bilo da je znanje, nauka, sport, vještine, ali neka budu dostojanstveni svoga imena i časnog dina. izvor: akos.ba

02.08.2015.

Kako roditelji mogu učiniti dobro svojoj djeci: Pokažite djetetu da ga volite

Da bi dijete voljelo samo sebe, a to je nužno za unutarnje samopouzdanje, mora imati osjećaj da ga roditelji vole. No mnogi roditelji misle da je njihova ljubav za djecu nešto što se samo po sebi razumije i da se ne moraju posebno truditi pokazivati je. Ali, iskustvo pokazuje da nije tako. Mnoga djeca, i kad odrastu, nisu sigurna da su ih roditelji voljeli jer to nikad nisu pokazali. Vaša ljubav za dijete može biti očigledna vama, ali ne mora biti djetetu. Dijete visokog samopouzdanja i samopoštovanja osjeća da ga roditelji prihvaćaju, brinu za njega i da će učiniti sve da mu bude dobro. Osjeća da bi roditelji bili jako uznemireni kad bi mu se nešto dogodilo i da im jako nedostaje kada su razdvojeni. Stoga pokažite djetetu da ga volite. Pokažite to često i jasno. Naglasite da je vaša ljubav bezuvjetna. Da ga volite i onda kad ste ljuti na njega jer je učinilo nešto loše. Da neće izgubiti vašu ljubav zato što je razbilo vazu, prolilo sok po novom stolnjaku ili zaboravilo pjesmicu koju ste ga naučili. Iznenadili biste se koliko djece zaista vjeruje da ih roditelji zbog takvih stvari ne vole. Umjesto: Ne volim te kad ne pospremiš svoje igračke. Kažite: Molim te pospremi igračke jer mi smeta da ih preskačem po sobi. Djeca su vjerojatno u vaš život unijela mnogo brige ali i mnogo pozitivnih promjena, osjećaja i doživljaja. Pokažite im to - moraju osjetiti da su vrijedna svega što za njih činite i da je vaš život postao bolji samim njihovim postojanjem. Odvojite povremeno vrijeme koje ćete posvetiti samo djetetu. Recite mu da ćete se igrati s njim i da se čak nećete javljati na telefon. Dopustite mu da samo odabere kako ćete provesti to vrijeme. Tako će dijete dobiti šansu da se opusti i pokaže što voli i u čemu je dobro. A najvažnije od svega pokazat ćete mu da ga volite i da vam je važno. Sigurno jako volite svoje dijete, ali kako će ono to znati ako nikad nemate vremena za njega. Pokažite djetetu mnogo ljubavi i topline i kroz riječi i kroz tjelesni dodir. Kažite mu često koliko ga volite i koliko vam znači. Zagrlite ga, potapšajte po leđima, poljubite. Vjerujte - to ga sigurno neće razmaziti. Crtanje po zidu Mnoga djeca vole crtati po zidu - umjesto što se sa svojim djetetom stalno oko toga prepirete, možete učiniti nešto od sljedećeg: odredite dio zida po kojem se smije šarati. Poslije dijete može i sâmo, četkom umočenom u boju, prefarbati stare crteže i napraviti tako podlogu za nove. Veselje će biti dvostruko (vaše veselje tu čak nije ni uračunato). vrata sobe (dječje, ali nije obavezno) premažite zelenom bojom za školske ploče. (Jedna je limenka boje dovoljna za po jedna vrata i u širem susjedstvu.) Kupite krede u boji. Kakvu spužvu sigurno imate - ako ne staru od kupanja, onda sigurno novu sudoperu kojoj prethodno skinite mrežu. Ako mislite da bi vam moglo smetati slijevanje vode s vrata, mrvljenje krede i njezino raznošenje na papučama po cijelom stanu, pri dnu vrata montirajte i malu letvicu koja će umanjiti neugodne posljedice dječje kreacije. na vrata ili na zid pričvrstite bijelu ploču za pisanje posebnim markerima. Brišu se suhom krpom. To je svakako čišće, ali i puno skuplje rješenje. za crtanje "po zidu" mogu poslužiti i veliki, na zid nalijepljeni listovi papira (pakpapira). Najmanje tragova na zidu ostavit će tzv. zidarska traka (ima je u raznim širinama - rjeđe u knjižarama, a češće na odjelima boja i lakova). Kako roditelji mogu učiniti dobro svojoj djeci? Pedesetih godina prošlog stoljeća tri harvardska psihologa provela su do tada najveća istraživanja o odgoju djece u SAD. To su bili Robert Sears, Eleanor Maccoby i Harry Levin. Oni su pokušali otkriti koja roditeljska ponašanja dovode do razlika u razvoju ličnosti njihove djece. Ispitali su 379 majki čija djeca su išla u vrtiće u Bostonu i kod svake majke ocijenili oko 150 ponašanja vezanih uz odgoj djeteta. Dvadeset godina kasnije tim harvardskih psihologa koje je predvodio David McClelland kontaktirao je većinu djece tih majki koja su tada imala 31 godinu. Većina je bila u braku i imala vlastitu djecu. S njima su obavljani intervjui i provedena psihologijska testiranja. Zaključili su da ono što odrasli ljudi rade i misle nije povezano s nekim specifičnim odgojnim tehnikama u njihovom ranom djetinjstvu. Kako su roditelji provodili toaletni trening, jesu li povremeno dobili koju pljusku - nije imalo nikakvog utjecaja i bilo je nevažno. No ono što jest bilo važno je kako su se roditelji osjećali sa svojom djecom. Je li majka voljela dijete i uživala igrajući se s njim ili ga je držala nečim što joj u životu smeta i ima mnogo nepoželjnih osobina? Djeca čiji očevi su pokazivali emocionalnu toplinu bila su kao odrasli ljudi tolerantniji i s više razumijevanja prema drugima. Evo što na kraju kažu autori istraživanja: Kako roditelji mogu učiniti dobro svojoj djeci? Ako žele da im djeca budu moralno i socijalno zrela kad odrastu, odgovor je jednostavan: volite ih, uživajte u njima, budite u njihovom društvu. Nemojte praviti dom koji će samo vama biti ugodan. Mislite i na djecu. Nemojte ih gledati kao smetala koje treba pod svaku cijenu kontrolirati. Iz knjige: Bolje biti vjetar nego list

02.08.2015.

Pa koju blagodat Gospodara svoga poričete?!

Uzvišeni Gospodar nas svakodnevno obasipa Svojim blagodatima ... Nekom daje više, a nekom manje. Cilj iskušenja je, kako kaže Kur’an, da čovjeka vrate njegovom Gospodaru, da ukažu na one koji su zahvalni i strpljivi i na one koji to nisu, da odgoje čovjeka i konačno, da sebebom iskušenja čovjek bude očišćen od nekih grijeha ili dobije nagradu na budućem svijetu. Malo je onih koji to razumiju tako i vide na taj način u trenutcima kada se suočavaju sa iskušenjima. Uglavnom čovjek zbog svoje slabosti potpadne pod uticaj šejtana u vremenu kada ga Uzvišeni iskušava s nekim belajom ili nekom blagodati. Tako neki padaju u depresiju, očaj i gube nadu u bolje sutra, što je sasvim uobičajeno za ljudsko biće, jer čovjek je stvoren slab, a njegov neprijatelj šejtan ga ne ostavlja na miru ni u trenutcima iskušenja. Drugi opet padaju pod uticaj dunjaluka i njemu se odaju u toj mjeri da zaboravljaju na one koji teško žive, te im svojim nesuvislim i neprikladnim nasihatima dodatno otežavaju situaciju. I to je uobičajen obrazac ponašanja za čovjeka. Insan kada je u izobilju gubi osjećaj za one koji su u oskudici, posebno oni koji nikada nisu proveli jedan dan bez osnovnih životnih namirnica u kući. Nikada nisu spavali na jeftinom krevetu na kojem kada spavate duži vremenski period obolite od bolesti kičme i dobijete poremećaj mišića vrata i leđa. Oni nikada nisu doživjeli da im dijete zaplače i upita kada će mu babo moći priuštiti eurokrem ili čokoladu, da očima punim žudnje gleda na zdjelu sa voćem u kući prijatelja kod koga su došli u goste i halapljivo jede iz nje, a onda ga taj isti domaćin otrača kako je nekulturan i kako ga njegovi roditelji nisu dobro odgojili. Zato svaki čovjek treba dobro da razmisli o ajetu koji se ponavlja kroz veći dio sure Er-Rahman: “Pa koju blagodat Gospodara svoga poričete?!”. Jer čovjek je lakomisleno biće i stvoren je brzoplet kako ga opisuje Kur’an, te je kao takav u stalnoj potrebi da se opominje i potsjeća na blagodati koje mu je Gospodar njegov darovao. Ovo se posebno odnosi na one koji žive u izobilju. Zašto baš na takve? Siromaštvo kao i bogatstvo je iskušenje u to nema sumnje i oko toga se svi slažu. Međutim, kako kažu učenjaci, siromasi će lakše položiti račun jer nisu imali tolike blagodati (ako se izuzuzmu ove tjelesne blagodati: razum, vid, sluh...), za razliku od bogataša i oni koji su živjeli tako da im ništa u životu nije nedostajalo. Nisu isti slijepac i onaj koji vidi – kaže Kur’an, pa kako onda da budu isti bogataš i siromah, a Allah nikome ne čini nepravdu, On je Sudac Pravedni i On će svima po pravdi suditi. Nije dovoljno samo suosjećati sa siromašnom braćom i sestrama iz našeg okruženja, već treba svakodnevno raditi na tome da im se osigura prilika za posao. Ne sastoji se pomoć siromašnim u tome da im se konstantno daje milostinja, jer im to teško pada. I oni su ljudi, imaju emocije. Nije im svjedeno svako malo primati milostinju i pomoć, jer ih i vjera uči da je bolja ruka koja daje od one koja prima. Jedino pravo rješenje je da se oni koji su imućni i koji imaju jake veze i dobra poznanstva potrude da im obezbjede priliku za rad i privređivanje, kako bi i oni osjetili da nešto vrijede i da su korisni članovi ovog društva. Da svako malo ne slušaju prigovore onih koji za ručak pojedu pola kile mesa i onda sirotinji udjele neku skromnu humanitarnu pomoć, a zatim to sve lijepo poprate prigovaranjem kako ovi neće da rade i kako stalno kukaju da nemaju i da su u potrebi. “Pa koju blagodat Gospodara svoga poričete?!”. Upravo ovaj ajet je odgojna norma za sve one koji tako misle i djeluju, kako bi se prisjetili brojnih blagodati koje nisu “sa svojih deset prstiju zaradili” već im je to poklon od njihovog Gospodara i kako bi imali malo više razumijevanja za siromahe i one koji su pogođeni iskušenjima, a takvih je Bosna puna i ne trebamo ići daleko već imamo dosta slučajeva u našoj ulici, gradu i kantonu. akos.ba

20.07.2015.

Osigurajte sebi kuću u Džennetu: "Ko ostavi raspravu makar bio u pravu"

Da li ste znali da vam je zagarantovana kuća u Džennetu onda kada prestanete da se raspravljate (pa čak i kad ste u pravu)? A šta je tek onda sa ostavljanjem laganja ili da se okitite lijepim ahlakom? Ebu Umama el-Behili, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: Garantujem kuću na kraju Dženneta onome ko ostavi raspravu makar bio u pravu, kuću u sredini Dženneta ko ostavi laž i u šali, kuću na vrhu Dženneta, onome ko ima lijep ahlak. (Ebu Davud. Albani ga je ocijenio hasen hadisom) SubhanAllah, možete misliti da su ovo lagane stvari koje treba uraditi, ali u stvari, ovo su vrlo teške stvari za sprovesti u djelo. Niko ne voli izgubiti u raspravi- naročito ako je u pravu! Što se tiče laganja, čak i vjernici nekada kažu laž u šali. Ahlak je potpuno druga kategorija, jer je Poslanik, s.a.v.s., bio najljepšeg ahlaka i poslat je ljudima ne samo da poziva u Jednoću Stvoritelja, već da bi usavršili svoj ahlak. Da Allah, s.v.t., podari svakome od nas razumijevanje i da s lakoćom primjenimo ovo u našem svakodnevnom životu. Amin. Nemoj zaboraviti da podijeliš hair! Izvor: IslamBosna.ba


Noviji postovi | Stariji postovi

♥ Divanhana  ♥